"SESTRU SU UBILI PRED OČIMA MOG OCA! MOLIO IH JE DA PRESUDE NJEMU A NE NJOJ!" Potresna ispovest Slađane: Morao je da gleda kako se Albanci iživljavaju nad mamom
Nakon potpisivanja Kumanovskog sporazuma i povlačenja srpske vojske i policije u junu 1999. godine, na prostoru Kosova i Metohije usledio je talas nasilja nad srpskim civilima. Mnogi su stradali, mnogi su nestali, a čitave porodice zauvek su promenjene.
Jedna od njih bila je porodica koja je odlučila da ostane na svom ognjištu, verujući da dom ne treba napuštati. Smatrali su da je najgore prošlo, jer je rat završen, ali se pokazalo suprotno. U danima koji su usledili, porodica je nasilno odvedena iz sela, uprkos protivljenju komšija etničkih Albanaca, koji su godinama delili svakodnevni život i pomagali jedni drugima.
Majka i ćerka se nikada nisu vratile. Otac je preživeo najbrutalniji deo zločina, prisiljen da posmatra nasilje nad svojom suprugom i najstarijim detetom. Iako je preživeo, trauma onoga što je video ostavila je trajne posledice.
Njihova tela su godinama kasnije pronađena u masovnoj grobnici. Iza njih su ostale dve ćerke, koje su nastavile život noseći teret istine koju je teško izgovoriti i još teže nositi. Godinama kasnije, sudbina je dodatno razdvojila preživele sestre, a Slađana je ostala poslednji član nekada srećne porodice iz sela Kačanik kod Uroševca i poslednji svedok tragedije.
Gošća emisije "Neispričano" na Kurir televiziji bila je Slađana Stanković, raseljena sa Kosova i Metohije, žena čija životna priča svedoči o istrajnosti uprkos svemu, hrabrosti da se sačuva sećanje i dostojanstvu koje opstaje i nakon najvećih gubitaka.
- Za vreme bombardovanja bili smo svi na Kosovu. Albanci su se tada masovno iseljavali, a bilo je i napada od strane albanskih terorista. Mi smo ostajali, borili se za opstanak i živeli tu. Međutim, kada je prestalo bombardovanje, kada je potpisan Kumanovski sporazum i kada su se vojska i policija povukle sa Kosova i Metohije, veliki broj ljudi je otišao. Mnogi su ipak ostali, čuvajući kućni prag. Tako su i moji ostali, verujući da treba da sačuvaju svoj dom - započela je Stanković.
Opisujući atmosferu neizvesnosti nakon povlačenja državnih snaga navela je da su ubrzo usledili napadi na srpska sela.
- Tada je na vlasti bio Slobodan Milošević. Govorilo se da treba ostati, da dolaze mirovne trupe i da će one štititi civile nakon povlačenja vojske i policije. Međutim, u tom prelaznom periodu narod je ostao sam. Tada su albanski teroristi sišli sa planina i ušli u sela, paleći kuće i napadajući srpsko stanovništvo.
- Moja sestra Suzana i ja smo izašle desetak dana ranije. Roditelji i starija sestra Gordana su ostali, verujući da neće biti ništa strašno. Živeli smo u slozi sa komšijama Albancima, nikada ranije nismo imali problema. Zbog toga su mislili da su bezbedni. Međutim, u noći kada su se Srbi okupljali u jednoj kući radi zaštite, presreli su ih pripadnici UČK i kidnapovali - kaže.
"Iživljavali su se nad mojom majkom i sestrom"
Nakon što joj je porodica odvedena uprkos pokušaju komšinice da reaguje, usledio je brutalan napad sa tragičnim ishodom.
- Jedna komšinica Albanka ih je zaustavila i pitala zašto odvode porodicu koja nikada nije pravila probleme. Rekli su joj da se skloni ili će i nju odvesti. Bila je to žena koja je bila bliska sa mojom sestrom, ali se uplašila i povukla. Odveli su ih u svoj štab, proverili spiskove i rekli da nisu na listi. Nakon toga su ih odvezli u šumu. Tamo je počelo iživljavanje. Pred očima mog oca ubijena je moja sestra, a majka je u početku bila živa. Otac je ranjen, ali je pokušao da je spase.
- Moja majka je sahranjena tako što je pitala gde je Gordana, a otac joj je rekao da je ubijena. Ubrzo nakon toga i ona je podlegla ranama. Moj otac ih je molio da poštede njih, da ubiju njega, ali nije bilo milosti.To što je preživeo, to je trauma koju je teško i opisati. Ranjen je uspeo da dođe do puta i da se spase. Prebačen je u bolnicu, a kasnije smo ga pronašle Suzana i ja. Mi smo tada bile u manastiru Prohor Pčinjski i nismo znale šta se desilo. Iz Crvenog krsta su nam govorili da su svi evakuisani i da su živi - nastavila je u suzama da priča Slađana.
"Život nam se potpuno promenio preko noći"
Nakon što su tek kasnije saznali za razmere tragedije, usledio je težak period u kojem je, Slađana vrlo mlada, preuzela odgovornost za porodicu koja je bila potpuno slomljena.
- Istinu smo saznali tek kasnije, kada je otac došao kod nas, videli smo u kakvom je stanju. Bio je na ivici života, težak svega četrdesetak kilograma, potpuno slomljen. Tada smo shvatile da se dogodilo nešto strašno. Preuzela sam odgovornost sa 20 godina. Radila sam, pomagala ocu i sestri. Otac je bio potpuno psihički slomljen, plakao je neprestano. Život nam se potpuno promenio preko noći.
- Nakon svega toga, jednom sam se samo vratila na Kosovo. Kada sam došla u svoje selo, ništa nisam prepoznala. Sve je bilo izmenjeno, škola je imala drugo ime, selo je izgledalo strano. To ne mogu da opišem rečima. Moja majka i sestra bile su izbrisane iz evidencije.Kao da nikada nisu postojale. Morali smo da vodimo dugu administrativnu borbu da bismo dokazali da su uopšte živele. To je bio izuzetno težak i ponižavajući proces.
Zabranjeno preuzimanje dela ili čitavog teksta i/ili foto/videa, bez navođenja i linkovanja izvora i autora, a u skladu sa odredbama WMG uslova korišćenja i Zakonom o javnom informisanju i medijima.
Kurir.rs